U Ilici, Osamdesete

Grlo sam izgubio od Frankopanske
do Trga Republike –
i jesam li što rekao?
Sve što sam rekao
zaglušio je tutanj tramvaja.

Promukao sam od Korza
do Gradske kavane –
i je li me tko čuo?
Sve je vjetar sfućkao niz Prašku,
sve je kiša smijesila po našku.

Do Draškovićeve sam već zaboravio
što sam htio reći. Sve se
iskrivilo u krivudavoj Ilici.
Mrak navire odnekud odozgo,
niz Mesničku, niz Dugu,

i redom gasi svjetla. Zatvara
trgovine, kakve su da su, kavane i kina.
Ljudi šutke žure: svak hoće da se spasi.
I koliko znamo iz ove perspektive
i grad se za gradom u Evropi gasi.

– Antun Šoljan

Leave a comment